Hitlerova agresivna politika pripajanja susjednih zemalja kako bi se za njemački narod osvojio "životni prostor" (Lebensraum) izazvala je 2. svjetski rat 1. rujna 1939. godine. Njemačka je u početku imala velike vojne uspjehe i osvojila glavninu europskog kopna, kao i znatan dio Sovjetskog Saveza. Ipak, pritisnuta s dvije strane Sovjetskim Savezom i SAD-om, Njemačka je počela gubiti rat. Nakon Hitlerova samoubojstva, Njemačka je kapitulirala 8. svibnja 1945. godine. Poraz je doveo do velikih teritorijalnih gubitaka, 15 milijuna useljenika i 45 godina podijeljene Njemačke.
Rat je izazvao uništenje 80% svih njemačkih gradova s više od 100,000 stanovnika.
Građani Londona, Coventryja, Bristola, Liverpoola i drugih britanskih gradova mnogo su propatili tijekom njemačkih zračnih napada. U nekoliko prilika i više od 1000 ljudi poginulo je u jednoj noći pod bombama njemačkog ratnog zrakoplovstva. No te strahote blijede do beznačajnosti pred katastrofom koja je snašla prelijepi grad Dresden kad su ga britanski i američki bombarderi sravnili sa zemljom.
Prvi val od 800 bombardera tipa Lancaster stigao je noću 13. veljače 1945. Preplavili su središte grada razornim eksplozivnim i zapaljivim bombama. Sutradan se pojavilo 400 američkih letećih tvrđava i isporučilo svoj uništavajući pozdrav. Nemoguće je izračunati broj poginulih, ali navodilo se i 130 000. Njemačke vlasti morale su gomilati tijela na ulicama i spaljivati ih na tisuće.
Danas ne vidimo vojne razloge za tako opsežno razaranje. Dresden nije imao stratešku važnost i bio je prenapučen ljudima koji su bježali od Rusa. Njegovo uništenje potaknulo je pitanja o djelotvornosti strateškog bombardiranja, a da i ne govorimo o njegovoj moralnosti.
Ipak, gospodarstvo se naglo oporavilo 1950-ih godina (tzv. Wirtschaftswunder ili gospodarsko čudo), a gradovi su postupno obnovljeni.
Godine 1949. na temelju konferencije u Jalti osnovane su dvije njemačke države: Zapadna Njemačka (Savezna Republika Njemačka), koja je izvorno imala dvanaest saveznih država, i Istočna Njemačka (Njemačka Demokratska Republika) s pet saveznih država (umjesto kojih su 1952. uvedeni okruzi). Saarland se pridružila Zapadnoj Njemačkoj 1957. godine.
Zamišljen kao brana od kapitalizma, Berlinski zid je ugledao svjetlost dana 13.08.1961. godine. Njegovu gradnju pokrenula je istočnonjemačka komunistička vlast. Službeno objašnjenje bilo je: "Zid će stajati tu stotinu godina, on našu Republiku štiti od razbojnika i fašista". Njime se nastojalo spriječiti i masovni bijeg državljana DDR-a na zapad. Samo između 1949. i 1961. g. u Zapadnu Njemačku pobjeglo je više od 2,5 milijuna osoba. Unatoč nevjerojatnom osiguranju postavljenog zida mnogi su uspjeli pobjeći, a nekoliko stotina onih nesretnih je u toj namjeri ubijeno. Pokušaj bijega bio je najveći mogući zločin, a u njemu je uhvaćeno više od 5 000 osoba. Njihova djeca su nakon toga bila prisiljena mijenjati svoja prezimena, a supružnici su prisiljeni na traženje rastave. Bijeg koji je izazvao najviše pozornosti bio je onaj kada su dvije obitelji 1979. g., napravile balon od najlona i odjeće i pod okriljem noći uspjele sletjeti u zapadni Berlin.
Ukupna dužina zida je bila 165 kilometara, od kojih je 45 prolazilo kroz grad, a ovaj ostatak je obrubljivao zapadni Berlin. Nedavno je tri tone zida predsjednik Bundestaga poklonio Ujedinjenim narodima. Oni koji posjete Berlin još uvijek mogu vidjeti njegovih par kilometara.
Sa zapadne strane zid se pretvorio u umjetnićko djelo, jer je tisuće ljudi svoje crtačke sposobnosti oprobalo na njemu. Sada je grafitima zid ispunjen s obje strane, a ponegdje se mogu pronaći i imena koja definitivno potječu iz naših krajeva.
Padom komunističke vlasti u studenom 1989. g. pao je i sam zid, a mnogi kažu da je to bio i kraj komunizma i podijeljene Europe. Ljudi su započeli s trganjem zida, tko je s čim mogao. Stotine tisuća ljudi su 9. studenog prešli neprirodno nametnute granice i posjetile drugi dio svoga grada. Tamo ih je u bankama čekalo po 100 DM, s koliko ih je počastila kapitalistička Njemačka. Razbijeni dijelovi zida uzimani su kao suveniri, a to je kasnije prešlo u biznis. Mnogi su zaradili popriličnu lovu prodavajući komade, suvenira željnim turistima. Tako neki doma imaju obični komad betona koji nikada nije ni vidio berlinski zid. Još uvijek se berlinski turizam dobrim dijelom hrani slavom zida. U novije doba u Berlinu možete kupiti razglednice, koje osim slika sadrže i navodno orginalne komadiće zida.
Dan pada zida mnogi karakteriziraju kao dan poslije kojega više ništa neće biti kao prije. Slično kao što se govorilo za rujanske terorističke napade. Napravljeno je nešto što nikada prije nije napravljeno.
Mnogi filmovi su se pozabavili s tematikom berlinskog zida. Ponajviše je bilo špijunskih, ali bilo je tu i onih koji su se odvažili prikazati i život običnih ljudi s njegove "lošije" strane. "Sunčana strana ulice" jedan je od filmova koji taj život prikazuje na neki drugačiji, vedriji način. Svakako preporučam!
Kod nas je postojao i vrlo dobar punk bend "Berlinski zid", a nažalost snimio je samo dva demo albuma (1979.-1980.) s kojima je postigao veliku slušanost.
Kad su Sovjeti počeli usporavati, a potom i zaustavljati cjelokupan promet prema Zapadnom Berlinu, zapadne sile imale su jasan izbor – opskrbljivati grad zrakom ili ga napustiti. Odbrale su prvu mogućnost i odmah se suočile s golemim logističkim problemima. Pomnim planiranjem, gotovo neprekidnom službom pilota, utovarivača i kontrolora zračnog prometa, te upotrebom hidroaviona i konvencionalnih zrakoplova, hrana i ostale nužne potrepštine stizale su u grad; u jednom je dopremljeno 7000 tona u jednom danu.
Berlinski zračni most trajao je godinu dana; u svibnju 1949. Sovjeti su dopustili prolaz vlakovima i kamionima te je zračni most prekinut u rujnu.
Nakon što su u Europi pali komunistički režimi, Njemačka je ponovo ujedinjena 1990. godine.
|